Bojana Meandžija, hrvatska spisateljica iz Karlovca upoznala je učenike sa svojim stvaralačkim radom te predstavila svoj autobiografski roman pod naslovom Trči! Ne čekaj me..., kojeg je počela pisati sa trinaest godina u prostorijama atomskog skloništa za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Riječ je o autobiografskom romanu djevojčice u Domovinskom ratu – tada trinaestogodišnje Karlovčanke koja je dio zapisa koji su se našli u romanu zapisivala u prvim ratnim danima u vlažnom podrumu na drvenim letvicama drvarnice u svojoj zgradi, gdje se i danas mogu vidjeti. Ovo je priča o odrastanju mlade osobe u uvjetima u kojima je svaki trenutak života posebno dragocjen. Četiri godine straha, patnje, ali i rođendani, prve ljubavi, tulumi i slavlja u teškim ratnim danima, a sve to iz perspektive djevojčice na ulazu u tinejdžersko doba. Okružena brigom i ljubavlju svojih roditelja i cijele obitelji djevojčica dolazi do spoznaje da na ovom, često okrutnom svijetu, uvijek ima ljudi koji znaju pružiti ruku kad je to najpotrebnije.

Govoreći o svom iskustvu iznenadnog odrastanja i čitajući najzanimljivije odlomke iz knjige, simpatična književnica potpuno je zaintrigirala i učenike i učitelje.

Nakon razgovora o romanu učenici su imali priliku i čuti audio snimke iz tog razdoblja i  postaviti književnici pitanja, a naposljetku i kupiti njezinu knjigu s posvetom.

Učenici su na satu hrvatskoga jezika pisali dojmove sa susreta. Neki od njih su:

Meni je teško gledati slike o ratu i slušati snimke. Da se je to meni dogodilo, ja bih od samoga straha propala u zemlju, a književnica je to sve doživjela. Ja postanem tužna kad mi netko priča kako se je to nekome desilo i kroz što je sve morao/la proći. Ne daj Bože da danas dođe do rata! U ratu uvijek umre mnogo ljudi, ali hvala Bogu njezini roditelji su ostali živi i sestra. Književnica Bojana je vrlo hrabra što je to podijelila s nama, morala je pogledati opet u svoju prošlost, suočiti se s boli i patnjom, a da ne pusti niti jednu suzu. Ja nikad ne bih bila tako hrabra poput nje!

Meni se je tih 45 minuta zaista sviđalo i bilo mi je zanimljivo. Drago mi je što nam je ispričala o svome djetinjstvu i životu. Drago mi je što je nešto i snimila pa smo to imali i priliku čuti. Možda je i neke potakla da budu zahvalniji na onome što imaju i da u djetinjstvu trebamo uživati jer je to najljepše životno doba. Književnica mi se čini kao dobra, smiješna i zanimljiva žena. Divim joj se kako je sve to preživjela i rado bih pročitala njezin roman „Trči! Ne čekaj me...“.

Spisateljičina prezentacija me se jako dojmila zato što je bila opuštena i nasmijana, pitala nas je za mišljenje, čitala nam je neke dijelove svoje knjige. Prezentacija u pozadini također mi je bila zanimljiva zato što je sadržavala neke njene misli i razmišljanja o životu. U toj knjizi spisateljica je pisala o ratu i o tome kako je bio težak život u ratno doba i kako je ona sve to doživljavala i okrivljavala se za početak rata, ali ona ne može biti kriva za taj rat. Posebno su me se dojmile ratne snimke koje nam je pustila. Najljepša mi je bila snimka na kojoj ljudi pjevaju i na kojoj se oglasila sirena za kraj rata.