Gospodin Jelačić Bužimski bio je vrlo otvoren, zanimljiv i zabavan te je susret prošao u opuštenoj i inspirativnoj atmosferi.

Članica Novinarske grupe, učenica 7.b razreda Ani Londero s književnikom je napravila zanimljiv i sadržajan intervju koji donosimo u nastavku.

Volite li ići u posjete školama i održavati književne susrete?

Jako, i to radim praktički od početka, od kada su moje knjige tiskane. Kad god imam priliku volim odlaziti na književne susrete.

Postoji li neki dio Hrvatske koji Vam je posebno drag?

Hrvatsku volim u cjelini. Bio sam od Slavonije pa do Istre, sve sam prošao od sjevera do juga pa do istoka i zapada. Gdje god sam bio osjetio sam tu krasnu uzajamnost i dobio sam mnogo lijepih pitanja na koja sam nastojao odgovoriti. Tako da mogu reći da mi je bilo i jeste lijepo. Naravno, ovisi i do koje mjere su oni s kojima razgovaram pažljivi i koncentrirani.

Družite li se s drugim piscima? Postoji li nešto zajedničko svim piscima (osim naravno pisanja knjiga)?

O da. Član sam Društva hrvatskih književnika, tamo sam čak i u Upravnom odboru tako da živim intenzivno život svog društva, ali družim se i s ostalim ljudima. S onima s kojima nalazim zajednički jezik u mnogim stvarima i o tome razgovaramo, diskutiramo i to je zapravo i jedini filter mojeg druženja s njima.

Imate li neke Vaše omiljene pisce?

Postoje pisci kojima se uvijek volim vratiti. Ne mogu reći da mi je netko baš favorit u odnosu na druge, ali postoje pisci kojima se uvijek vraćam. Volim čitati literaturu jednog Dostojevskog, Camusa, Graham Greena, Johna le Carréa, drame Čehova, a da ni ne govorimo o najvećom Shakespeareu kojeg obično gledam u kazalištu, ali volim ga i čitati.

Kako ste se odlučiti na to da budete pisac?

Pa ne bih rekao da sam se odlučio, to se sudbina poigrala sa mnom. U početku sve to počne zato da, kao što sam rekao, samom sebi dam odgovore na neka pitanja koja me muče, a onda se više ne mogu izvući iz toga. Ostaneš u tom zagrljaju s literaturom i ona najedanput počne određivati tvoj vlastiti život. Tako je odredila i moj. Tako da ne mogu reći da sam krenuo s nekakvim dalekim ciljem da to budem, naprosto se dogodilo da sam ostao na putu, na stazi, na kojoj sam se već nalazio.

Kada ste počeli s pisanjem?

Ozbiljnije sam počeo pisati negdje na drugoj godini fakulteta. Studirao sam pravo i završio sam pravo. Studirao sam istovremeno i književnost i ekonomiju, ali to sam ostavio. No evo, cijeli život bavim se književnošću, a s pravom nisam nikad radio, baš ništa kao pravnik.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Sve može biti inspiracija, to može biti razgovor, to može biti događaj, to može biti sjećanje na neki događaj, može biti neka aktualnost… baš sve može biti inspiracija. A nakon tog počinje onaj nekakav magični tok stvari kada se od te inspiracije napravi nekakva literatura.

Namjeravate li napisati još koji roman za mlade?

Da, sigurno, napisati ću još neki. Trenutno sam napravio pauzu, ali opet ću pisati za mlade, sigurno. A pisat ću vjerojatno još i neke dramske tekstove. Volim jako kazalište.

Jesu li likovi iz Vaših knjiga izmišljeni ili su Vas inspirirale stvarne osobe?

Oni su kombinacija stvarnog i imaginarnog. Ponekad je neki lik imaginaran, a nisam ni svjestan koliko sam mu dao karakteristika nekog tko je stvarna osoba. I obrnuto, može se dogoditi da me inspirira neka stvarna osoba, a da mu dam nekakve dimenzije imaginarnog lika.

Kako odabirete imena likova?

Vrlo ih često mijenjam. Tijekom pisanja ih promijenim, u početku postoji jedno ime, poslije ga promijenim, tako da to nije nešto što je od samog početka stalno. Naravno, ima i takvih, ali to može biti i stvar slučajnosti.

Planirate li napisati još koji nastavak trilogije o dječaku Martinu?

Ne, o Martinu više neću pisati. To sam ostavio u te tri knjige, a znao sam se našaliti da sam o Martinu brinuo od njegove 15. do 18. godine, a sad kad je punoljetan može se sam brinuti o sebi.

Vratimo se malo u Vaše školske dane. Jeste li voljeli čitati lektire?

Lektiru? Ha-ha-ha. Moram se nasmijati. Uvijek postoji neki zazor, možda neki mali otpor prema lektiri. Postoje jednostavno one stvari koje nam bolje legnu, a postoje one za koje treba uložiti truda. Ali mislim da bi ono što je u lektiri trebalo pročitati. U svakom slučaju.

Je li Vam neka lektira iz osnovne škole ostala u posebnom sjećanju?

Naravno da jeste, kako ne. Ne mogu sada u ovom trenutku nabrajati, ali recimo, strašno sam volio Šenoine romane, Matoša, a od stranih pisaca Sinkiewicza i općenito povijesne romane. Volio sam i Knjigu o džungli jako.

I za kraj, kakve ste ocjene imali u osnovnoj školi?

Iz Hrvatskog jezika sam, pa… kako na ruci imamo pet prstiju i onda kad te prste zamijenimo s ocjenama, dakle od jedan do pet, ja sam baš sa svim tim ocjenama ispunjavao rubriku.