Ćićski zgončar, tata Ervino je detaljnom pripremom održao djeci vrlo zanimljiv sat.  Zajedno sa svojim sinovima dočarao im je kako na krajnjem sjeveru Istre, na Ćićariji, u pusno doba, sve rošta, zgoni i tuli. To kršni Ćići sa svojom zvonjavom tjeraju zimu i s njom sve zle sile te prizivaju proljeće. Cijelim putem prate ih njihove divojke u kamižoteh. To su stare narodne nošnje, sve ručno rađene koje su obiteljsko blago i prenose se generacijama.

Prva stvar koju zgončar (zvončar) odijeva su bijele platnene hlače s uskom crvenom crtom, zatim mornarska majica kratkih rukava. Na leđa stavlja štavljenu ovčju kožu. Nakon toga se jutenim konopom duljine oko šest metara vežu dva limena zgonca (zvonca), svaki ima oko osam kilograma te se vežu na poseban način oko pojasa i preko ramena. Preko ovčje kože, oko vrata, stavlja se fačol (marama), starinska sa cunjicama i pričvrsti pantapetima (iglama sigurnicama). Na glavu dolazi kljebuk (šešir) okićen s rožicama (cvijećem) od krep papira koje izrađuju djevojke, sestre ili majke. Što su rožice ljepše, to je ljepši kljebuk pa i zgončar. Na noge se stave pleteni škafoni (vunene čarape) koje pletu bake te obuju vojničke škornje (čizme). Zgončar u ruci nosi rog od boškarina koji je iznimne veličine i stvara jak zvuk da se čuje daleko.

Toga dana i u našoj školi oživio je pust – tulilo je, zvonilo i roštalo.