Radi se o autobiografskom romanu koji je autorica napisala kao djevojčica, opisujući svoje odrastanje u ratom zahvaćenom Karlovcu.

Susret je bio vrlo emotivan, budući da se radi o vrlo osjetljivoj temi. Osim što je književnica roman objavila (upravo u onom obliku u kakvom ga je napisala kao djevojčica!), ona se, govoreći nam o tom periodu svog života, povezala s nama na onoj najdubljoj, ljudskoj razini.

Ogroman je broj djece zbog tragičnih događaja koji su se zbivali na području čitave Hrvatske devedesetih godina na najgori mogući način izgubilo ono najvrjednije i najsvetije što čovjek u životu ima – djetinjstvo. I odrasli su ljudi mnogo izgubili, neki i same živote. Od rata je prošlo sad već više od četvrt stoljeća no on je ostavio trajne posljedice na čitavo naše društvo.

Spisateljica, kako nam je odmah na početku susreta i rekla, nije s nama došla podijeliti statističke podatke ili politička gledišta o ratu. Ona je došla s nama podijeliti svoju priču. A za to je potrebna velika hrabrost i povjerenje. Zato hvala Bojani na tome i hvala joj što nam je obratila pozornost na one zbilja važne stvari u životu i što nas je podsjetila na to da budemo sretni što imamo one najbliže, pa makar i nije uvijek sve idealno, u onim teškim trenutcima upravo su oni ti koji će nam spremno pružiti ruku.

Oči su nam na kraju susreta bile pune suza, ali srca su nam zato bila do vrha ispunjena.