Mama, narasla su mi krila!

ANAMARIJA MAUROVIĆ, 8.R. PŠ TRVIŽ

U našem je stanu uvijek bilo nesuglasica i svađa. Jer, ipak smo mi moderna obitelj, ili bismo barem htjeli biti. Svađe nisu bile ništa veliko. Zapravo, kao i u svakoj drugoj kući u kojoj ima tinejdžera. Oduvijek sam pokušavala popuštati i pomagati drugima, no moj se mlađi brat nije ni trudio. Mislila sam da sam time zakinuta te da se moji roditelji premalo brinu za mene. No, bilo je to zato što su oni već odavno bili navikli da se ja snalazim u svemu.

Oduvijek sam se više slagala s mamom. Nije da ne volim svoga tatu, ali imam osjećaj da me moja mama razumije bolje nego što bi moj tata ikada mogao.

Toga sam sudbonosnog dana nakon nastave trebala produžiti do drogerije kako bih  kupila nekakve ženske potrepštine za sebe i mamu. Pošto sam cijeli dan bila nervozna, ovaj mi zadatak nije pasao. Najgore je bilo što sam bila gladna kao vuk, a znala sam da me doma čekaju mamine lazanje. Od toga su me boljele zazubice. Žurila sam se gradom i gotovo nesvjesno, od silne gladi, zaletjela u gužvu. Hodala sam najbrže što sam mogla u toj gužvi, dok su mi vrećice iz trgovine šuškale oko nogu i nogu ostalih prolaznika, a moja kričavo crvena kosa - koju oduvijek mrzim - lepršala. U trenutku dok sam oblizivala svoje gladne usne, osjetila sam trzaj na svome ramenu, a sadržaj moje vrećice rasuo se po asfaltu dok su ljudi prolazili. Djevojka koja me okrznula stala je i pomogla mi da pokupim svoje stvari, nasmiješila se i ispričala.

Imala je divnu zlatno plavu boju kose koja se na vrhovima kovrčala, baš onakvu kakvu sam ja oduvijek željela. Njene su oči bile divne bakreno-zlatne boje i sjajile su se na svibanjskome suncu. Njene crte lica učinile su mi se poznate, ali nisam se previše čudila, jer meni se to stalno dešavalo. Vidjela sam nekog i odmah ga uspoređivala s nekim sličnim njemu. Samo, sad se nisam mogla sjetiti osobe na koju me Lijepa Cura podsjećala. Nisam joj znala ime, pa sam ju nazvala Lijepa Cura. Nosila je majicu s kratkim rukavima u svijetlo plavoj boji, s bijelim svilenim cvjetićima po njoj te bijele kapri hlače i crvene balerinke, iznošene malo i poderane sa strane, s velikom šarenom mašnom na vrhu. Njezin mi je hod bio toliko poznat, nešto kao deja vu. Nikada nisam vjerovala u stvari poput deja vu-a ili sudbine, bila sam obična cura koja vjeruje jedino svojim osjetilima, pa me ovaj osjećaj u potpunosti iznenadio. Okrenula sam se i otišla u svom smjeru, iako mi je ona cura ostala u mislima. Dotrčala sam kući jer sam već doslovno skapavala. Mama nije bila u kući, ali je ostavila poruku da se brzo vraća. Bila sam u kuhinji, zamazana do nosa umakom od lazanja koje se nisam ni potrudila podgrijati, jer su i ovako savršene kad je mama ušla s osmijehom u kuhinju govoreći:

- „I mislila sam da ću te baš tu pronaći. Dobar tek!“

- „Hvala! A gdje si ti bila? Čekala sam te, ali nisi dolazila.“

- „Ma molim te, koga ti zavaravaš? Bila si u gradu do malo prije. Znam te.“

- „Kako ti to uspijeva? Kako znaš?"

- „Samo te predobro znam!“

Ali ja sam znala da to nije sve. Uvijek je bilo tako, i uvijek je znala gdje sam, nije previše brinula poput drugih majki. Znala je kad sam pogriješila i upozorila me, a znala je i kad sam učinila nešto dobro, bez da joj kažem, i bila bi ponosna na mene. Što se toga tiče, bila sam sretna što je imam, jer je uvijek znala reći pravu stvar u pravom trenutku. Vjerujem joj da me dobro poznaje, ali to mi je oduvijek bilo čudno. No, sve je to sada bilo manje bitno, jer sam u sljedećem trenu otkrila nešto dramatično. Moja je mama otišla u hodnik objesiti jaknu na vješalicu i, dok je ona odlazila, shvatila sam na koga me podsjećao hod Lijepe Cure. Na moju mamu. Čak sam se sjetila. Imaju i slične crte lica. Sada mi tek ništa nije bilo jasno. Mama i Lijepa Cura? Što im je to toliko zajedničko? Zašto toliko podsjećaju jedna na drugu? Što ih povezuje? Čudila sam se svakom maminom koraku i u glavi vrtjela onaj scenu kad sam srela Lijepu Curu. Učinile su mi se toliko slične! I čak sam pomislila da mi možda mama nešto krije. Ali, ako sam u nešto bila 100% sigurna, onda je to bilo to da MORAM vidjeti Lijepu Curu ponovno, moram razgovarati s njom, moram saznati razlog ovih događaja. Možda je sve to neka sudbina.

Prošlo je 2 tjedna, 336 sati, to jest 20160 minuta, i svih tih 20160 minuta nisam saznala ništa novo, niti sam pronašla Lijepu Curu. U tih 20160 minuta odustajala sam i nastavljala bar 100 puta. Umorila sam se, a mama mi nije bila od nikakve pomoći, a i naš se odnos zahladio. Rekla sam joj svoje sumnje, ali ona je samo odmahnula glavom tako dramatično onom svojom dugom smeđom kosom, kao da su to samo besmislice, pa sam u to počela i vjerovati. Nisam mislila da bi mi moja mama samo tako okrenula leđa, ali nekako mi se činilo da je.

Zaboravila sam nedavne događaje zbog kojih sam čak malo posumnjala u svoj zdrav razum, a iskreno to je i bio jedan od glavnih razloga zašto sam od svega odustala. No, u školi sam srela svoje tri najdraže cure, djevojke uz koje osjećam da pripadam. Nisam popularna, one nisu i najbolje se razumijemo. Iako sam u zadnje vrijeme počela primjećivati neke dobre promjene na svom tijelu. Kosa mi se, na primjer, više ne kovrča onako kao prije, zapravo je malo ravnija, a moje oči su sad zelenije nego prije. To sam primijetila prije nekoliko dana u kupaonici dok sam se spremala u školu. Nisam se previše obazirala. I moje cure su primijetile iznenadne promjene na meni. Malo su se odvojile od mene, više mi ne vjeruju kao prije, ali još uvijek cijenimo jedna drugu.                                                                                             

- „Jesi čula najnoviju  vijest?“ - Pitala me Dora, visoka cura sa smeđom kosom i naočalama.

-  „Ne. Što je bilo?“

- „U gradu je nova cura! Kažu da čak i Ivona strepi od nje. Dečki odlaze na kiosk, gdje odnedavno radi, samo da bi se njoj ubacivali…“ - Ivona je cura u našem razredu oko koje se uvijek sve vrti, ili ona barem misli da se sve vrti oko nje. Bila je onaj tip kojeg ima u svakom razredu, spremna na bilo što, samo da sačuva svoju rit.

- „Ali ona svakog odbija…“ - Nadodala je Tajana.

- „I što sad s tom curom? Pa znate da mene takve stvari ne zanimaju.“

- „Nova cura u gradu je…“

- „Znaš, ona o kojoj si nam pričala da si je srela u gradu, ili da ti se učinila poznatom…“

- „Govore čak da se o tebi raspitivala neko vrijeme.“

- „Mislimo da je najbolje da ti lijepo odeš i porazgovaraš s tom čudnom ženskom, jer očito je da tu nečeg ima…“

- „Da baš tako… Očito vas dvije imate o mnogočemu porazgovarati…“ - Složile su se cure s Dorom.

Otišla sam. Makar s knedlom u grlu. Vidjela sam hrpu dečki koja je slinila nad onim novinama, prostrtim pred Njom, kao bijesni psi. Zgadili su mi se. Prišla sam. To jest primakla sam se koliko se uopće moglo.

- „Čula sam da me netko ovdje tražio.“ - Rekla sam joj sa smiješkom na licu.

- „Pa…moglo bi se tako reći. Morala bih ti nešto pokazati. Željela bih da pođeš sa mnom.“

- „Oprosti, ne idem nikamo sa strancima.“

- „Onda bi bilo bolje da se upoznamo. Ja sam Jelena Morić.“ - To je svakako nešto što mi je izazvalo uzdah iznenađenja. Djevojačko prezime moje mame bilo je Morić.

- „Mislim da sada pogotovo moramo razgovarati.“ -  Rekla sam joj i slijedila je iza kioska, nakon što ga je zatvorila i stavila pločicu „Na pauzi“, a to je pak izazvalo navalu loše volje kod svih tih silnih obožavatelja.

Slijedila sam je kroz par malih uličica koje su izgledale kao da će se sve urušiti prema unutra ovog trena. Šuljale smo se tihim, gotovo zaspalim i svježim ulicama, obraslima bršljanom. Jedino što sam mogla čuti bili su povremeni šumovi uzrokovani lepetima krila golubova koji su, činilo mi se, bili jedino živo, osim nas, u ulici. Osjećala sam se čudno. Ovo mjesto me činilo lepršavom, nekako me činilo ugodno raspoloženom, a uz to, osjećala sam neku povezanost s tim njim. Ona je hodala ispred mene samouvjereno i svako toliko okrenula bi se i provjerila jesam li još uvijek iza nje. One njene crvene balerinke izluđivale su me. Bile su mi tako fora i činilo se da imaju veću sentimentalnu nego materijalnu vrijednost. A meni je to oduvijek bilo zakon.. Ta vintage odjeća…                          

- „Evo nas, još malo, blizu smo…“ - Prekinula je tišinu Jelena.

- „Nije problem, nisam još umorna. Ali, gdje idemo?“ - Upitala sam, jer sam se počela bojati da ovo ipak nije tako dobra ideja kao što sam prije mislila.

- „Na jedno mjesto koje je jako važno za tvoju povijest.“

- „A koje bi bilo to mjesto? O čemu se ovdje radi? Jesam li ti trebala vjerovati?“

- „Smiri se sve je u redu. Uskoro smo tamo: Malo je tajanstvenije, pa je teže doći do njega.“ „Malo je tajanstvenije?“ - O čemu ona to? Kao da ovo nije dosta tajanstveno. Kao da ovo već nije napeto i kao da se već ne tresem od straha!                                                                           

Stigle smo do maloga trga, taman dovoljno velikog da u njegovu sredinu stane jedan manji bunar i još oko 2 metra prostora oko njega. Izgledao je star i napušten. Ipak, nešto ga je držalo u jednom komadu, a ja nisam shvaćala što. Učinilo mi se da sam nedaleko začula neki šum među onim bršljanom.

- „Jesi li i ti nešto čula ili mi se samo učinilo?“ - Upitala sam potreseno.

- „Vjerojatno nisi… Mislim da si čula neku vilu.“ 

- „Molim? Jesam li ja to čula VILU?“

- „Da. Vrlo vjerojatno. One žive u ovom zabačenom dijelu grada. I ti potječeš odavde. Tvoja mama i ja također.“

- „Ali, kako? Što je ovo? Zašto?“

- „Sigurno si primijetila da te tvoja mama uvijek najbolje razumije, zar ne? To je zato jer ste povezane kao vrsta, a ne samo po rođenju.“

- „Čekaj, što smo mi uopće, ako nismo ljudi?“

- „Nas tri smo vile iz obitelji Morić i pripadamo Istočnom Vilinskom Klanu.“

- „Kakav klan? Kakve vile? Zašto onda nemam krila?"

- „Veliko Carstvo Vila je podijeljeno na 4 vilinska klana, a naša obitelj pripada Istočnomu Vilinskom klanu. Tebi krila još nisu narasla jer ona narastu tek kad djevojčica ili dječak navrše 15 godina, a kod tebe je to za mjesec dana.“

- „Molim? Krila? U mjesec dana? Zar i dječaci mogu postati vile? Ali moja mama nema krila!“

- „Postoje i dječaci-vilenjaci. Tvoja mama ima krila. Ali je razvila sposobnost skrivanja od javnosti, to jest, može ih mislima učiniti nevidljivima za obične ljude.“

- „Ali, ako sam i ja vila, zašto ih ja nisam vidjela?“

- „Paa, zapravo ti još uvijek nisi vila. Vilom postaješ tek sa 15 godina."

- „Zašto mi sve to nije moja mama objasnila?“

- „Bojala se, bojala da joj nećeš vjerovati, pa je mene zamolila da ti se pokušam približiti. Znam da je sve ovo odjednom mnogo, ali to će postati tvoj život, uskoro. I trebaš znati kako s tim živjeti.“

- „A smijem li ikome reći o svome podrijetlu?“

- „Bilo bi dobro da ne. Nikad ne znaš što bi ljudi mogli pomisliti i govoriti o tebi.“

- „Čak ni svojim prijateljicama?“

- „Bolje nemoj, mogle bi postat ljubomorne.“

- „Ahh, a kako ću ja sakriti svoje krila?“

- „Sutra počinjemo s obukom za vile. Sve ćeš uspjeti naučiti prije rođendana.“

- „Hoće li biti naporno sve to?“

- „Ne, nije to prezahtjevno. Samo trebaš promatrati mene i ponavljati za mnom duhovne vježbe, a one se uglavnom sastoje od pravilnog disanja.“                                     

Možda nije zvučalo naporno, ali pokazalo se suprotno. Od onoga dana sam svakodnevno nakon nastave s Jelenom odlazila na onaj osamljeni trg gdje smo radile vježbe nalik jogi. Nitko nije nailazio, a osim ponekih šumova u bršljanu, ništa se, osim našeg disanja nije čulo. Bila sam pitala tetu možemo li pozvati vile da nam se pokažu, ali rekla je da je najbolje pustiti ih neka same shvate kako mi nismo prijetnja, jer silom nećemo ništa učiniti, možemo ih samo prestrašiti.

Vježbale smo jednog toplog dana nakon nastave, bila sam umorna kao nikad, i vježba mi je godila. Začula sam šumove iza sebe, no nisam se okrenula jer sam navikla na njih. Bila je to vila, ali ovu sam poznala. Bila je to moja mama. Zazvala me svojim milozvučnim glasom koji se trgom razlio kao da su milijuni kristalića pali u vodu stvarajući melodiozne zvukove.

Ovih nekoliko dana nismo puno razgovarale. Obje smo znale što se dešava, i nismo znale što reći, a ona se uz to osjećala krivom jer mi nije sama objasnila situaciju. Srce mi je zadrhtalo kad sam shvatila tko je iza mene. Okrenula sam se. Stajala je okrenuta prema meni, oko nje se širila nekakva mutna svijetlost koja nije zasljepljivala oči, a iza nje nazirala su se stakleno prozirna, velika krila viša od nje same. Bila je mirna i gledala me suznim očima.

- „Mama!“ - Izustila sam oprezno. Bila sam odveć ponosna jer mi se odlučila pokazati u svom stvarnom obliku.

- „Oprosti dušo. Jednostavno, nisam znala kako ti sve to reći. Mislila sam da mi nećeš vjerovati ili da ćeš se ljutiti.“ 

- „Mama! Ne govori gluposti, pa volim te najviše na svijetu, kako bih ti to mogla učiniti?“

- „Joj, oprosti što ti nisam rekla za tetu, mislila sam…“

- „U redu je, mama, sada znam… I živim s time. Hoćeš li vježbati s nama? Hajde, molim te!“

- „Naravno, moram se uvjeriti da te moja seka dobro podučava.“

Nas smo tri od tada najbolje prijateljice. Mama,Jelena i ja. One su me cure u školi zamrzile jer s krilima vila dobiva i ljepotu, pa više nisam spadala u njihovu kliku. No, nisam se zbog toga samo tako počela družiti s curama poput Ivone. Ne, ne… Takve mi nisu potrebne. Još sam uvijek dovoljno prisebna da se ne počnem oholiti.

Moja teta dala je otkaz na kiosku i sada radi u bolničkom uredu kao tajnica doktora. Tko god da je vidi tamo, odmah ga obuzme dobar osjećaj i bolje se osjeća, pa su je prozvali Dobrom Vilom Bolnice, na što se ona uvijek nasmije. Svi su dečki, pa tako i ovi naši, kad se pročula da je u vezi sa Ravnateljem škole, odustali od nje. Našli su drugu žrtvu.

Mamin i moj odnos bolji je no ikad. Zabavljamo se, družimo i zbijamo šale koje samo mi razumijemo. Tata je uključen u sve to, ali ne prati nas baš, brzo mu dosadimo. Moj brat nije vilenjak, kaže mama. Kod njega nije vidjela nikakve znakove i on ne zna za postojanje vila. Ja još od rođenja imam dva ožiljka na leđima. Iz njih će mi narasti krila, kaže. Samo neka narastu, ja sam spremna! Ili ipak nisam? Ma, jesam. Ja sam spremna, a to ću i dokazati.

Subota ujutro. Moj brat je na treningu, a tata otišao u kupovinu, moj je rođendan. U stanu smo samo mama i ja. Idem u kupaonicu. Gledam se u zrcalo. Odlazim pod tuš. Rukom perem leđa.

-„Maamaaa!“

- „Reci dušoo!“ 

- „Mislim da su mi narasla krilaaaa!!!“

Dotaknuo me krilima leptira i nestao

LUANA MOFARDIN, 8.R. PŠ TINJAN

Bio je to još jedan počinak prekinut onom istom noćnom morom.

O snu nije znala ama baš ništa – mogla je pretpostaviti jedino da je bio užasan jer se svaki put budila prekrivena znojem i s osjećajem slabosti toliko intenzivnim da ju je tjerao na povraćanje. Nekad bi time znala probuditi svoju majku koja bi stajala uz nju dok bi ona cijelu noć visila nad zahodskom školjkom, ali nakon nekog određenog vremena ta je situacija postala uobičajena i više se nije imala snage time zamarati, iako to nije tako izričito izgovorila. Mej je od srca željela ne zamjerati joj to – ipak se njezina majka svim snagama borila kako bi spojile kraj s krajem u kriznim vremenima, a gubitak bi sna oko nečega u čemu je nemoćna samo prelio čašu – no srcu je bilo dosta sažalijevanja i ljubavi iz obaveze.

Mrzila ju je jer nije bila uz nju kad joj je najviše trebala. Znala je da je sebična i da joj ona ne može pomoći, ali znala je i da ne traži puno – nije tražila ni pomoć, ni lažne utjehe, ni nadu. Tražila je samo da netko, bilo tko, bude uz nju. Da nekoga osjeti, da barem ima osjećaj da nije sama. Zato bi i nakon svake sesija povraćanja, iako je to mrzila raditi, gorko zaplakala. Mrzila je plakanje i zbog toga mrzila samu sebe. Mrzila je sretnu, veselu osobu kakva je nekada bila i trulo stvorenje u koje se pretvorila.

Nakon što se situacija smirila, brže-bolje popila je svoje lijekove i jecajući se odvukla u sobu. Umjesto da se baci u krevet i pokuša zaspati nadajući se da se neće probuditi, stala je ispred ogledala. Tad se prvi put nakon dužeg vremena iskreno zagledala u svoj odraz i shvatila koliko se uništila; njezina je kosa, nekoć puna života, izgledala poput polomljene slame, njezina je rumena put potpuno izblijedjela, ionako sićušne oči su se još više skupile, koža joj je ličila više na onu četrdesetogodišnjeg ovisnika negoli prosječne četrnaestogodišnjakinje, a donedavna mišićni udovi sad su ličili na štapiće. Gadila se samoj sebi, gotovo joj se želudac nanovo zaokrenuo.

„Zašto…?“ upita svoj odraz šaptom, uvjeravajući se da ne očekuje odgovor, no svejedno ga je iščekivala. Grlo joj se steglo kad ju taj isti odraz šutke nastavi gledati, pogledom praznijim od vakuuma. Nije to više mogla podnijeti te čvrsto stisne oči i sklopi ruke:

„Molim te…“

Otvorivši oči, primijeti da se prizor preda njom promijenio, a opet… kao da je ostao potpuno isti – bilo je to nemoguće objasniti.

Kosa identične nijanse žute boje kakvu je ona nekad imala, identične male tirkizne oči, prćasti nos, punašne usne, blage crte lica… Ali bilo je očito da je to bio momak. Zagledala se duboko u njega i on se istom dubinom zagledao u nju. Ispružila je ruku prema ogledalu, samo kako bi i on to podudarnim pokretima učinio. Umjesto osjeta hladnog metala na prsima, osjetila je nešto mnogo toplije i mekše.

Toliko je pitanja visilo u zraku, toliko se toga moglo pitati. „Tko je on? Je li on zaista stvaran, ili je to znak da je napokon izgubila razum?“, ali Mej nije znala odakle bi trebala početi. Nije ni znala bi li zapravo i trebala početi jer možda je ovo san i, ako nešto kaže, taj će se san raspršiti i samo će sebi nanovo nanijeti bol. A njoj je boli bilo dosta.

Instinktivno, ni sama svjesna svojih pokreta, a ni da je to bilo moguće, ispreplete svoje prste s njegovima. I u tom se trenutku sve učinilo onakvim kakvim treba biti, kao da je sve napokon sjelo na svoje mjesto, da su svi svjetski problemi u djeliću milisekunde nestali, da je sve smisleno, razumno, savršeno.

Svaki joj se pojedini pogrešni postupak tijekom cijelog života učinio nužnim, suđenim; svaki put kad je i drugima i sebi u oči slagala, kad je sebi drage ljude izvrijeđala, rasplakala, kad je upropastila i ugrozila sve oko sebe, kad je zbog svega toga ostala potpuno sama, usamljena, jadna, uplašena, bolesna. Četrnaest proteklih godina proživljenih u katastrofi nisu se ni mogli mjeriti s jedinstvom, potpunošću koje je osjećala držeći njegove ruke. Nekako se sve učinilo najboljim - upravo takvim kakvim jest, jer da se sve to nije dogodilo, da je i jedan puki korak, treptaj oka u životu proživjela drugačije, do ovoga nikada ne bi došlo.

Taj osjećaj koji joj je biće ispirao bio je toliko jak da bi ju, da odmah sljedećeg trenutka nije povukla ruku, smrvio. Ruka joj se smjesti na prsa, iznad srca.

Gledala je i dalje u njega očima punih čuđenja, dok su njegove bile pune hrabrosti, čak i strogoće. No tad se on nasmiješi i u tren pretvori u najdražesniji prizor kojeg je imala priliku vidjeti. Tada se i sama Mej, nakon dužeg vremena, ulovi kako se smije. Bila je zaboravila kako je lijepo smijati se i ne moći se zaustaviti.

„Hvala ti“, prozbori drhtavim šapatom, zatvori oči i stisne ruku najjače što može.

Kad je sljedeći put otvorila oči, njega više nije bilo. Ponovno je, mutnom vizijom, vidjela svoj neugodan obris.

Kad je opustila šaku, u njoj se pojavio leptir, sav zgnječen od snage njezina stiska. Neki kažu da je leptir znak preobrazbe, neki da su leptiri ljudske duše – pitala se što je ovaj nekada bio. Tada se, kao da je to nešto sasvim uobičajeno, polegla u krevet te bezbrižno sklopila oči.

Nasuprot svim onim noćima koje bi sklapanjem kapaka bile prožete nesanicom, prevrtanjem, strahom, mukom, stezanjem, boli... ove noći nije osjećala ništa. To joj se učinilo toliko nestvarno da si je čak položila ruku na prsa da osjeti kuca li joj doista srce te se ponovno osmjehnula osjetivši organ kako joj polako pumpa krv kroz žile.

Doista, živa je – a tako se i osjeća.

Srce je pod njezinom rukom postupno tuklo sve slabije i slabije i njezina je svijest klizila sve dalje i dalje dok nije usnula u spokojan, dugi san.

Znala je što se u tom snu dogodilo – hodali su nekim predivnim dvorištem koje se činilo neobično poznatim, držeći se za ruke i smješkajući se jedno drugome kao da se poznaju čitav život, a ne nekoliko trenutaka. O njemu nije ništa saznala. Nisu progovorili ni riječ. No njoj to nije smetalo; ionako je odavno izgubila vjeru u ikakve riječi. On je bio uz nju – i ona nije bila sama. Samo su mirno postojali, nerazdvojivo spojeni, i pod prstima osjećali harmoniju svojih bila.

MATURALNO PUTOVANJE U SVEMIR

PAOLA BRAJKOVIĆ, 6.R. PŠ TRVIŽ

Moj radni dan uvijek započinje riječima dobro jutro. Da se predstavim. Zovem se Paola Brajković. Završila sam Osnovnu školu u rodnome mi mjestu Trvižu, a kasnije sam se upisala u gimnaziju. Nakon gimnazije upisala sam fakultet kako bih postala učiteljica hrvatskoga jezika. Trenutno  radim u srednjoj školi Učenje o svemiru. Razrednica sam 4.a razredu.

Jednoga jutra, kad sam došla u zbornicu, ravnatelj mi je rekao: "Paola, vrijeme je da odlučite na koje ćete maturalno putovanje otići sa svojim razredom. Ponuđena su vam putovanja na Sjeverni Pol ili u Svemir."

Kako mi je ovo prvi razred kojemu sam razrednica, malo sam se bojala. Kada je zazvonilo za početak sata, hrabro sam ušla u razred i rekla: "Dobro jutro."

Učenici su mi veselo odgovorili:  "Dobro jutro. "

"Sada imamo sat razrednika. Pričat ćemo o našemu maturalnom putovanju." Svi su uzbuđeno uzviknuli:  "Tooo!"

Odlučno sam započela. "Dobili smo ponudu za putovanja na Sjeverni Pol ili idemo u…" - "Učiteljice, pa zar nam nećete reći što ćemo jesti, koliko će nas izlet koštati?" – odmah su upitali.

"Ispričavam se, zaboravila sam. Evo programa za Sjeverni pol. Krećemo 4. travnja, a vraćamo se 8. travnja 2021. godine. Do 3. travnja trebalo bi uplatiti prvu ratu za izlet,  tri tisuće kuna. Obroci su uračunati u trošak puta. Za jelo imamo svemirski specijalitet -  palačinke s pohanim bananama i žabljim krakovima, juhu od žohara, pohane muhe s preljevom od zebre…"

U razgovoru nam je prošao sat. Idućeg smo jutra odlučili da idemo u Svemir. Učenici su me zapitali: "Učiteljice, a gdje ćemo prenoćiti?"

Izvijestih  učenike o planu. "U hotelu Svemirci, koji ima pet zvjezdica."

Svi su bili sretni i uzviknuli: "Pet zvjezdica! Jeee!"

Za mjesec dana krenuli smo na maturalni izlet. Išli smo raketom i trebalo nam je dva sata. Svi su učenici bili sretni i veseli.

Kada smo stigli u Svemir, spustili smo se s rakete i Svemirskim autobusom krenuli u hotel. Svemirski autobus je vozilo s pet guma i tri volana. Dugačak je jedan kilometar. Po  obliku sliči kolima i vrlo je šareno obojan.

Nakon dva sata i trideset minuta stigli smo u hotel. U hotelu smo se raspakirali, odmorili i pojeli juhu od žohara. Učenici su je s mukom odlučili probati, ali kasnije su rekli: "Ovo je najbolja juha koju smo ikad jeli!"

Nakon jela otišli smo u Svemirski zoološki vrt. Njihove životinje nisu jednake našima. Vrlo su čudne. Učenici su nakon posjeta zoološkome vrtu bili vrlo zadovoljni. Svi umorni krenuli smo u hotel. Stigli smo i odmah otišli na spavanje.

Noć je prošla vrlo brzo, a mi smo se probudili u dvanaest sati. Pojeli smo palačinke. Nakon jela krenuli smo u Nacionalni park Svemirac. Park je bio šaren i nekako neobičan. Voda koja je padala iz slapa bila je ljubičasta, trava je bila plava, nebo crveno, a sunce ružičasto. Kada smo se vratili iz nacionalnog parka bilo je petnaest sati. Učenici su od petnaest sati do dvadeset sati imali slobodno vrijeme. Svi su se vratili na vrijeme i umorni otišli na spavanje. Treći smo se dan opet probudili u dvanaest sati te smo ručali pohane muhe s preljevom od zebre. Nakon jela pripremili smo ručnike i otišli  na kupanje. Kupali smo se u jezeru Šuba-buba-ba, koje je bilo svijetlo zelene boje. Nakon provoda na jezeru, vratili smo se u hotel.

U hotelu smo priredili ples. Nastupali smo u parovima i plesali i plesali... Umorni smo krenuli na spavanje.

Ujutro smo se ponovno probudili u dvanaest sati. Nakon što smo pojeli juhu, krenuli smo u kino. Gledali smo znanstveno-fantastični film. Nakon što smo izašli iz kina, učenici su uzviknuli: "Bilo je genijalno!"

U hotel smo se vratili u osamnaest sati. Ugostitelji hotela pokazali su nam jednu svemirsku igru. Igrali smo se do dvadeset sati. Nakon igre smo svi slatko zaspali.

Petoga smo se dana, naravno, probudili u dvanaest sati. Krenuli smo pakirati odjeću. Kad smo se spakirali, bilo je već četrnaest sati. Krenuli smo pojesti onu dobru juhu i nakon toga se uputili  kući.

Kući smo se vratili oko šesnaest sati. Učenike su dočekali njihovi roditelji. Djeca su bila vrlo sretna i zadovoljna putovanjem.