Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013. godine pokrenuo je posebnu manifestaciju Mjesec hrvatskoga jezika, a Međunarodni dan materinskoga jezika 21. veljače uzet je kao početak Mjeseca hrvatskoga jezika. Završetak je 17. ožujka, na dan objave ‘Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika’ iz 1967. godine. Hrvatski je sabor 1997. godine utemeljio Dane hrvatskoga jezika koji traju od 11. do 17. ožujka. Tako Mjesec hrvatskoga jezika logično zaokružuje priču o hrvatskom jeziku – jeziku naše pismenosti, kulture i identiteta.

Manifestacijom Dani hrvatskoga jezika želi se istaknuti važnost očuvanja materinskoga jezika, svih njegovih narječja i dijalekata. Slobodno se razvija, njime se slobodno piše i govori, a od 1. srpnja 2012. postao je i službeni jezik Europske unije. Dani hrvatskoga jezika slave se od 1991. godine.

I učenici naše škole svakodnevno, no posebice u Danima hrvatskoga jezika, njeguju i čuvaju svoj materinji jezik. Ove školske godine učenici 6. a, 6. b, 7. a i 7. b razreda sa svojim učiteljicama Hrvatskoga jezika pažnju su posvetili dijalektalnom izričaju. Kreativna radionica Naš zajik urodila je lijepim literarnim radovima, a koliko su naši učenici bili uspješni, prosudite i sami čitajući ostvaraje koji slijede.

S radošću zaključujemo da su naši učenici dobri čuvari zavičajne riječi.

 

Patricija Golob Fonović i Martina Šajina Ivetić

 

 

 

Da van rečen

 

Kad san bila mića,

po lokvami san skakala,

skrivača se igrala i valcer plesala,

a nisan ga ni znala.

 

Kad je mama kruh misila,

oko mize san se rivala

i tisto njoj zimala,

z mukon sve zabilila.

 

Susedima san čerišnje krala

pak kakovu noni dala.

Ona je u vrtu sadila

i kako se kopa me vadila.

 

Ma da van rečen,

sve to delan i dan danas

i nanke se ne forcan naras.

 

L. D.

 

Drivo

 

Na križeri stoji

jeno staro drivo.

Na križeri stoji

i svoje debele grane širi.

Čuda lit ima,

ma vajk je jenak.

Tuče ga bura i jugo,

ma on svoja lita naprid riva.

 

P. M.

 

Šporko

 

Šporke beside, šporka dela.

Bit šporkaćon već ko otrok je

ko da te je zgojilo neko blago,

a ne otac i mati.

 

Debul je onajsti kemu hiža ni regulana,

aš su mu i budante i posoda maćana.

 

Vajk su povidali naši stari:

„Ne triba se jušto svaki dan prati,

ma do sebe triba držati.“

 

K. G.

 

Nono

 

Kad san z noneton

briškulu igra,

on bi mi vajka

sve punte pobra.

 

Sad kad već

ima čuda lit,

neke pute ga

rivan i dobit.

 

K. Š.

 

Moji noneti

 

Se san poli none na kauč

i san je pita ča nima ča za delat?

„Čuj, sine moj, san se štufala, cijeli dan po kuće san lašćala.“

 

San priša do noneta va kort:

„Nono moj, ča greš orat?“

„Ja, ćeš morat za manon strgat,

A sada hoj strgulju prontat.“

 

R. F.

 

Moja nona

 

Moja pokojna nona i ja

smo govorile po domaći

vajk kad san prišla poli nje.

 

Moja nona, brižna stara

sama po kuće je stala,

bolna i žalosna.

 

Nas je čekala da pridemo

i besidimo

ča je novega bilo.

 

Za Vazan smo vajk

prišli poli nje jist

pak pole šli na mašu.

 

Moje none sada ni,

ali lipo dole mirno spi.

 

V. G.

 

Proliće prihaja

 

Proliće prihaja

i sve već tići dohaja.

 

Dimljaki se gase

još malo pa ćemo prit va se.

 

Kad sunce još stepli već,

ma ćemo se nateć.

 

Jaglace i visibabe ćemo brat,

z gušton hi dišat.

 

Magari, još malo ledeno puhlja

pa ne valja.

Proliće prihaja.

 

M. S.